Prije nekoliko godina, u autobusu desila mi se krajnje apsurdna situacija. Podigla sam sa sjedišta svoju sedmogodišnju kćerku kako bi mogla da sjedne jedna starica. Na narednoj stanici, ušla je majka sa kćerkom otprilike istog uzrasta, i podigla tu staricu kako bi sjelo njeno dijete.
Nema boljeg primjera za zbrku koja vlada u današnjem sistemu vrijednosti i načinu vaspitavanja. Zaista, ko ima prednost? Vjerovatno bi u nekoj anketi, mišljenja bila podjeljena. Moje je jasno – djetetu od sedam godina, zdravom, pravom i prepunom energije, osim u nekoj velikoj gužvi kada postoji opasnost da ga neko sruši ili pritisne, daleko je lakše da stoji nego nekome ko je star i iznemogao. Uostalom, koliko starica koje znate kad izađu iz autobusa veselo odskakuću u park i tamo satima jurcaju i igraju se, sve dok ih članovi porodice na jedvite jade ne potjeraju na spavanje, sve čudeći se kako se nikada ne umore?
Osim neizostavnog sjedenja, na snazi je i trend obaveznog paničnog pridržavanja djece tokom ulaska ili izlaska iz vozila, koje, valjda po navici, ne prestaje ni kad djeca visinom prešišaju svoje ostarjele roditelje. Za mlađu djecu dosta se koristi i “iznošenje” metodom vašarske hvataljke (u vidu roditeljskih ruku) koja podiže od zemlje, iznosi niz stepenice, i spušta plišanog medu, tj. dijete na trotoar. Nedavno sam čak gledala babu kako, objeručke ga držeći, sprovodi iz autobusa unuka, skoro pa krupnijeg od nje, dok on sve vrijeme, u žaru igre, nije ni podigao pogled sa ekrana pametnog telefona koji je držao u rukama. Najzad, šta je jedan stari kuk kad je novi rekord u pitanju?
One epizode sa početka priče sjetila sam se nedavno, nakon što sam na uličnoj tezgi sa oduševljenjem pronašla Bonton za djecu iz 1970. godine, isti kakav sam kao dijete pozajmljivala iz školske biblioteke…
Pokušavam da zamislim današnju mamu koja sjedi u autobusu dok njeno zlato stoji!
Čitajući ga sada sa nostalgijom svojoj djeci, naletjela sam na vrlo zanimljiv odlomak. Naime, Snježana, junakinja ove knjige, u tramvaju uči lekciju o lijepom ponašanju. Nije ustala starijoj ženi, što izaziva negodovanje ostalih putnika. Ovo je već dovoljno egzotično za današnje standarde, ali onda slijedi onaj ključni dio:
“Da li si ikada djevojčice, bila s mamom u tramvaju?” upita je starija žena blagim glasom.
Snježana potvrdi.
“Da li si ti sjedila u tramvaju ili mama?”
Snežana pognu glavu.
“Mama je sjedila, razumije se,” nastavi žena. “Zamisli kako bi se ti osjećala da neki dječak ili djevojčica odbije tvojoj majci, umornoj od hodanja, da ustupi mjesto za sjedenje. Djeci je mnogo lakše da stoje nego starijima.”
Pokušavam da zamislim današnju mamu koja sjedi u autobusu dok njeno zlato stoji! Ne samo da ona sama ne bi mogla da podnese takvu “surovost”, već bi vjerovatno ogorčeni putnici digli pravu revoluciju… Za početak, odmah bi neki svježe operisani devedesetogodišnjak sa pumpicom, štapom i drvenom nogom skočio da sirotom detetu ustupi mjesto, kad već bezdušna majka neće. Sram da je bude, ovaj vozi ko manijak, a djetence nije još ni punoljetno!
Piše: Jovana Papan
detinjarije.rs
